Reciklaža elektronskog i električnog otpada

Kompanijske vesti

“BiS Reciklažni centar” izvozi opasan otpad i čuva Srbiju

18 Dec 2011

“BiS Reciklažni centar” iz Pančeva ugovorio je izvoz više od 200 tona opasnog otpada u Sofiju, čiji transport u najsavremeniji reciklažni centar u Evropi počinje u sredu, 21. decembra.

U sredu, 21. decembra, iz reciklažnog dvorišta “BiS Reciklažnog centra”, krenuće put Sofije dva kamiona sa 40 tona opasnog otpada. Reč je o otpadnim katodnim cevima koje su tokom procesa reciklaže izdvojene iz prikupljenog elektronskog i električnog otpada.

To je početak realizacije ugovora koji podrazumeva izvoz više od 200 tona opasnog otpada iz pančevačkog reciklažnog centra za Bugarsku, čiji će potpuni ekološki tretman “BiS Reciklažni centar” platiti 330€ po toni.

Rukovodstvo “BiS Reciklažnog centra” se odlučilo za bugarski “Nadim” jer je ova fabrika trenutno najmodernija u Evropi, obzirom da potpuno zbrinjava sve vrste opasnog otpada. Inače, pogon je podignut pre pet godina uz pomoć sredstava Svetske banke za razvoj, ali u nedostatku reciklažnih sirovina posluje sa svega pet odsto kapaciteta. To je dokaz da u celom balkanskom regionu ekološka svest još uvek nije dostigla evropski nivo, tako da je odluka “BiS Reciklažnog centra” da trajno reše problem opasnog otpada izvozom u Sofiju, u zemlju EU – još značajnija, jer sklanjajući ovu vrstu otpada iz Srbije, “BiS Reciklažni centar” upošljava kapacitete EU.

Prema rečima Nikole Egića, generalnog direktora Kompanije “Božić i sinovi”, u čijem sastavu posluje “BiS Reciklažni centar”, ovaj izvozni kontigent predstavlja poslovni potez od izuzetnog značaja za Srbiju i to ne samo kada su u pitanju ekološki standardi koje propisuje EU, već i kada je u pitanju ugled Srbije koja ovim dokazuje da i domaća privreda može da posluje po svetskim kriterijumima, kako u strateškom, tako i u finansijskom smislu.

Ipak, domaći recikleri posluju sa određenim poteškoćama pa je utoliko veći izvozni uspeh “BiS Reciklažnog centra”.

Naime, kada je prošle godine Srbija prihvatila evropske direktive i pokazala spremnost da ih primeni u celini, domaći recikleri su uz visoke troškove i velika odricanja uspeli da ispune sve evropske zahteve i standarde poslovanja, ali sa zakašnjenjem od punih deset meseci. Upravo toliko je trajao period adaptacije i preusmeravanja u cilju prilagođavanja novim uslovima. To je dovelo do desetomesečnog zakašnjenja u ispunjavanju propisanih uslova, pa samim tim i za dobijanje sredstava iz Fonda za zaštitu čovekove okoline. A kada su srpski recikleri električnog i elektronskog otpada nedavno ispunili sve evropske zahteve, sačekali su ih drugi problemi. Zbog trenutno kontrolisanijih isplata iz sredstava Fonda, plaćanje operaterima je još jednom prolongirano što će na još neko vreme onemogućiti njihov nesmetani rad.

A razlog uvođenja ekološke takse jeste upravo pokrivanje troškova sakupljanja, transporta i tretmana opasnog otpada u državi ili izvoza ove vrste otpada i tretmana van države, što je BiS Reciklažni centar i učinio ovim izvozom za Bugarsku.

- Svi opasni otpadi su manje-više bezvredni osim otpada koji može da se spaljuje u cilju dobijanja energije, objašnjava Nikola Egić. U svetu, a prošle godine i  kod nas, uvedena je ekološka taksa radi što efikasnijeg zbrinjavanja opasnih otpada, odnosno u cilju pokrivanja troškova sakupljanja, prevoza, tretiranja ove vrste otpada u Srbiji ili van naše zemlje. Od države do države, sve ove pobrojane aktivnosti su različito vrednovane. Kod nas je, u cilju administrativnog rasterećenja, propisana jedinstvena vrednost za nadoknadu koja sleduje reciklerima. S obzirom da još uvek ne postoji sistem za sakupljanje, da ne postoje sabirna sakupljačka mesta, s obzirom da trgovci nemaju obavezu da preuzimaju rashodovane elektronske i električne uređaje…, srpski operateri primenjuju  nepopularnu aktivnost, aktivnost koja je neprimenljiva u drugim evropskim  državama, a to je isplata krajnjem korisniku. Tako imamo apsurdu situaciju da  domaći recikleri plaćaju za preuzimanje opasnog otpada kako bi time stimulisali vlasnika otpada, odnosno pravno lice koje generiše ovu vrstu otpada. Na taj način domaći recikleri uspevaju da dođu do neophodnih količina za tretman otpada, što nije slučaj u svetu, rekao je Nikola Egić.

Ovu nelogičnost potvrđuje i matematička argumentacija: na tržištu se donosiocu televizora, dakle vlasniku, plaća od 1.000 do 3.000 dinara. Tri četvrtine televizora čini opasan otpad, a zbrinjavanje opasnog otpada košta oko četrdesetak dinara po kilogramu. Ako je prosečna težina televizora trideset kilograma, onda je težina opasnog otpada koji televizor sadrži oko dvadeset kilograma, odnosno vrednost opasnog otpada jednog tevizora iznosi 800 dinara (20kg x 40 din.). Dakle, 3.000 dinara za donosioca televizora plus 800 dinara za tretman opasnog otpada - to je skoro 4.000 dinara troška koji ide iz kase operatera. Toliko operatera košta jedan televizora.

A istih 30 kilograma težine jednog televizora pomnoženo sa 80 dinara po kilogramu, kolika je propisana nadoknada za reciklere, iznosi 2.400 dinara, a to je gotovo duplo manje od troška koji srpski recikleri imaju u ovakvim uslovima privređivanja. Pošto beleže gubitak još u procesu sakupljanja, jasno je da je ovakav sistem poslovanja neodrživ.

Ukoliko se ovaj problem ne reši na sistemskom nivou, Srbija će teško da ispuni odredbe EU po kojima se propisuje godišnji minimum sakupljenog elektronskog i električnog otpada po stanovniku. “Domaći zadatak” za Srbiju je 4 kilograma po stanovniku godišnje, a trenutna situacija je – 400 grama.

- Pozdravljamo inicijativu separatnog sakupljanja otpada, kazao je na kraju razgovora Nikola Egić, ali će trajno rešenje biti na vidiku kada se reši problem sakupljačke mreže, kada se sav prikupljeni otpad bude selekcionisao i kada bude bio tretiran na pravi način.

“BiS RECIKLAŽNI CENTAR” SPREMAN DA UĐE U IZGRADNJU CENTRA ZA RECIKLAŽU OPASNOG OTPADA

- U Srbiji ne postoji centar za potpun tretman katodnih cevi, odnosno opasnih komponenti električnog i elektronskog otpada, kaže Jovica Božić, vlasnik Kompanije “Božić i sinovi” u čijem sastavu posluje “BiS Reciklažni centar” iz Pančeva. – I tu vidim šansu za novu investiciju, tj.  za izgradnju postrojenja za reciklažu opasnog otpada i za nova radna mesta.

Kako se takav ambiciozni projekat može ostvariti isključivo uz finansijsku podršku države, Jovica Božić iznosi tržišno logične  argumente:

- “BiS Reciklažni centar” bi rado investirao u ovakav pogon ukoliko bi tu izgradnju država stimulisala sa 40 do 50 odsto. Procenjuje se da u Srbiji trenutno ima oko osam miliona televizora i oko četiri miliona CRT monitora.  Ako broj televizora i monitora pomnožimo sa njihovim prosečnim težinama dobija se cifra od preko 500.000 tona,  što znači da je za izvoz i tretiranje opasnog otpada van Srbije potrebno izdvojiti 165 miliona eura, precizan je Jovica Božić.

Ukoliko bi država pokazala više sluha za potrebe reciklažne industrije, ali i za preventivna pitanja ekologije, pogon za reciklažu opasnog otpada bi ne samo otvorio nova radna mesta, već bi novac koji se sada plaća ino reciklerima za tretiranje opasnog otpada – ostao u Srbiji.

Računica za investiciju, dakle, postoji, ali je naša ekološka svest još uvek niska. Prošle godine je, recimo, sakupljeno svega JEDAN odsto ukupnih količina elektronskog i električnog otpada. 

Reciklaža će neminovno imati veliki rast i to je oblast u koju vredi ulagati.  Jer,  širom sveta se svakodnevno odbaci oko 100.000 računara, a količina ostalih vrsta odbačenih elektronskih i električnih uređaja se svakog sata povećava za 4.000, a svake godine za 50 miliona tona. Spas je isključivo – reciklaža.

Zašto su televizori i monitori opasan otpad?

Nije retko da se u našim rekama i jezirima u ribarsku mrežu “uhvati” katodna cev, pa čak i ceo monitor. U razvijenim zemljama Evrope, nepropisno odlaganje električnog i elektronskog otpada se kažnjava vrtoglavo visokim novčanim kaznama. Ne bez razloga, bacanje pasnog otpada na komunalne deponije ili jezera je ravno zločinu.

Razlog je nedavno obelodanjen na Svetskom kongresu prerađivača elektronskog otpada. Naime, otrovne materije iz elektronskog otpada menjaju DNK strukturu organizma.

Na žalost, u našoj zemlji olovo iz katodnih cevi monitora i televizora najčešće završava na komunalnim deponijama, u rekama, šumama… A katodne cevi treba najpre očistiti jer iz toga proizilazi opasan otpad koji se mora odložiti na specijalan način. 

Otuda u “BiS Reciklažnom centru” svojim važnim zadatkom smatraju i edukaciju javnog mnjenja, naročito dece i mladih.

Facebook Twitter DZone It! Digg It! StumbleUpon Technorati Del.icio.us NewsVine Reddit Blinklist Add diigo bookmark